Stoljećima su pjesnici klesali stihove o nama. Bile smo Laure – muze, inspiracije, tihe ljepotice na pijedestalu, promatrane iz daljine. Petrarka je pjevao o svojoj boli, o svojoj čežnji, dok je Laura šutjela, zarobljena u okviru tuđih stihova i tuđih očekivanja. Bila je voljena, ali je li ikada smjela reći koga ona voli? Je li smjela vrisnuti da i u njoj gori vatra? Ovo je 21. stoljeće i Laura je napokon uzela pero u ruke. Ova knjiga je moj prekid šutnje. Ona nije skup lijepih riječi o platonskoj ljubavi; ona je krik žene od krvi i mesa koja je odlučila prestati lagati – svijetu, Bogu, a najviše samoj sebi. Dugo sam gradila svoj „Zid ponosa“, ciglu po ciglu, skrivajući iza njega sve ono što se „ne smije“: ljutnju na sudbinu, žudnju za zabranjenim čovjekom i strah od vlastite ranjivosti. Ova zbirka vodi vas kroz anatomiju jedne zabranjene ljubavi, podijeljenu u tri čina, onako kako ih je srce proživjelo: U prvom dijelu, PRIJE, upoznat ćete ženu u kavezu. Tu stanuje tišina braka koji je postao samo navika i ona strašna, paralizirajuća „pristojnost“ kojom sam okivala svoje srce. To je vrijeme nakupljanja oluje, vrijeme kada sam se borila protiv same sebe, pokušavajući ostati „dobra žena“ dok je u meni rasla glad za nečim stvarnim.